Sjedim na kavi i marim svoja posla. Kafić kao kafić, svega se čovjek nasluša, htio to ili ne.
– Danas je svaki drugi čovik bolestan, skoro da nema zdravog. Ili ima rak, ili alergije, ili je peder, čujem glasić nekog valjda budućeg intelektualca kako za stolom do mog objašnjava svom prijatelju.
Moram priznati da ne vidim poveznicu između homoseksualnosti i karcinoma, ili homoseksualnosti i bolesti uopće, no to je sad već za neke druge teme. No, ponosni mladić svom je bratu po pameti (“po pameti” ne toliko zbog svjetonazora, koliko zbog elokvencije) to objasnio ovako:
– Možeš imati djecu, ali ti ga trpaš u pakšu, nisi zdrav. Možeš biti majka, ali ti je lizaljka draža od batine, nisi sva svoja. Jao si ga ženi jalovoj i sebičnoj, kraj citata.
Zanimljivo je to rezoniranje, moram priznati. Odluka žene da ne želi postati majka je puj, puj, a majčinstvo je na pijedestalu hrvatskog društva. Čitaš malo zakone i vilica ti ispadne, jer ti se čini da je majka zaštićenija od ličkog medvjeda, kako bi uostalom i trebalo biti. Unatoč svemu, Majka s velikim M je ipak nekako na birou. Dvije crtice na testu i možeš pokupiti stvari iz kancelarije. I tako majčinstvo kao najteži posao na svijetu postaje i jedini posao.
A ako nekim čudom nije tako, nakon osam sati na radnom mjestu našu Majku koju čitav svijet ljubi i pjeva joj hvalospjeve čeka druga smjena kod kuće, jer se nekako ispostavilo da je onaj pederolezbomrzac i majkoljubac s početka priče najčešće ipak samo ljenoguzi obožavatelj dobrih sendviča i čiste kuće. Čast iznimkama, kojih zasigurno ne manjka. Nije sarkazam.
Da skratim – majke su zakon, lezbe su fuj, a Hrvati izumru. Ne zbog poslodavaca i države, nego zbog pedera, naravno. Kaže obrazovana krema iz kafića koja je kao i uvijek vješta u detektiranju pravih društvenih problema.
Dečki iz kavane (koje ovim putem pozdravljam!) još puno mlijeka moraju popiti dok ne shvate da se obitelji teško odlučuju na pomladak zbog jednostavne činjenice što je naprosto biološki nemoguće da djeca žive od zraka. Okrivite, dakle, evoluciju što je ljudima podarila želuce.
Postoji, naravno i ona druga strana medalje, pa se žene prisiljene na odabir između karijere i majčinstva radije odlučuju za ovo prvo. Stid ih i sram bilo! Čini se da čovjek vrijedi onoliko koliko jezika zna, a žena onoliko koliko ima djece. Opet, nije moje mišljenje, nego mišljenje onih koji zagovaraju majčinstvo pod svaku cijenu, ne pitajući se koja je zapravo cijena majčinstva.
U čemu je problem? Kad je žena postala dvostruki rob, rastrgana između posla i kuće i kako se dogodilo da majke uzdižemo u nebesa, istovremeno im lupajući otkaze? Je li retorika feminizma o oslobođenju žene iz okova patrijarhata uistinu bila pretenciozna? Ne bih se usudila takvo što olako zaključiti. Problem je u krivom pristupu.
Sustavna diskriminacija žena u svijetu rada i slijepcu je očita. Nemojmo se, molim vas, lagati. Svijest o majkama na tržištu rada je tobože porasla, pa se žene nastoji “utrpati” u Sabor i raznorazne odbore po kvotama. Moram priznati da sam oduševljena ovakvim “feminizmom”, jer nema boljeg načina za demonstraciju ravnopravnosti spolova od prisilnog popunjavanja mjesta da “pokažemo Europi”. Živjela nama pozitivna diskriminacija i žene u politici.
Obične smrtnice za to vrijeme na svojim plećima nose teret društva nedoraslog tekovinama 21. stoljeća, strahuju od otkaza, rintaju od jutra do mraka – što na poslu što kod kuće. Zajedno sa supruzima (ili bez njih) drhte nad neizvjesnom sudbinom svoje obitelji. Ok, prvih par mjeseci po rođenju djeteta mogu biti mirni, jer tu su raznorazni poticaji za natalitet koji gotovo da dosežu visinu bona za pelene u dm-u.
Ukratko, ne mijenjamo mentalitet društva, zakoni su mrtvo slovo na papiru, vlasti se izruguju novopečenim roditeljima “vrtoglavim” iznosima poticajnih sredstava. Dobro da nas još i ima.
